Platonovo shvatanje lepote
© 2008
Aleksandar Kandić
I UVOD
Tačno
je da kod Platona nemamo sistematično izvedenu estetičku teoriju,
međutim, on se u svojim dijalozima bavio gotovo svim zamislivim
estetičkim problemima, zahvaljujući čemu smo i u prilici da
rekonstruišemo njegova autentična shvatanja sa veoma velikom
preciznošću. Ko god je čitao Platona dovoljno da o njemu može pisati,
taj zna da nije moguće izučavati neki od njegovih dijaloga u potpunoj
izolovanosti od ostalih, niti ispravno razumeti koncepte kojim se on služi u
svojim ranim dijalozima, ukoliko se prethodno ne ovlada metafizikom,
ontologijom, epistemologijom srednjeg i poznog perioda. Često je teško
izdvojiti glavnu temu dijaloga od nekoliko koje se prepliću, i možda je
Fedar jedan od najboljih primera: da li je tema ovog dijaloga eros, ili
besedništvo, ili priroda ljudske duše, ne možemo sa sigurnošću tvrditi. Pa
ako je igde primenljiva ona ideja da se ne može razumeti deo ako se prethodno
nije razumela celina, i obrnuto, da se ne može razumeti celina ako se prethodno
nisu razumeli delovi – relevantni delovi - koji je sačinjavaju, onda je
to, svakako, kod Platona.
Pre no što se upustimo u izlaganje
Platonove teorije lepote, neophodno je da damo par napomena o društvenim i
intelektualnim okolnostima u kojima je Platon mislio i pisao. Pod velikim
uticajem svoga učitelja Sokrata, Platon se bori protiv etičkog,
estetičkog, epistemološkog, i svakog drugog relativizma koji su u to vreme zastupali grčki sofisti. Potresen
Sokratovom smrću, i duboko razočaran u vrednosti demokratskog
društva, on nastoji da, kombinujući sokratovski metod pronalaženja tzv. univerzalne definicije sa
ezoteričnim, metafizičkim učenjima pitagorejaca, parmenidovaca,
heraklitovaca i drugih predsokratskih filozofa, razvije jedno objektivno
učenje o moralu, o pojmu, o biću uopšte. Ta Platonova borba protiv
sofističkih ubeđenja, veoma popularnih i novčano profitabilnih,
vodila se što u realnosti, što u lavirintima njegovih dijaloga, u kojima je
glavnu reč vodio Sokrat (onakav kakvim ga je Platon video i zamislio). Pored
obilja ubeđivačkih definicija, ili nevaljanih argumenata, pažljivim
čitanjem nije teško izdvojiti one vredne, filozofske misli jedinstvene za
Platona i svojstvene samo njegovim delima. Mnogi će autori u potonjim
vekovima pokušati da tu visinu dostignu, ali malo koji će se njoj uopšte i
približiti.
Kad je u pitanju Platonova analiza pojma
lepote, moguće je uočiti dva glavna toka njenog razvoja. Prvi je u
uskoj vezi s ranim, tzv. aporetičnim
dijalozima, u kojima se traga za univerzalnom definicijom nekog pojma. Ta se
potraga, po pravilu, završava bez odgovora. Svi aporetični dijalozi dele
sličnu formu i strukturu, a za našu raspravu relevantan jeste dijalog Hipija Veći, s obzirom da se bavi definicijom
pojma lepote. Pored njega, ovoj grupi pripadaju i dijalozi Eutifron (bavi se definicijom pobožnosti, i prvi navodi pojam eidosa, ili ideje, forme u onom
značenju koje će mu Platon pridodati), zatim Harmid, Lahet, Lisija, prvi deo dijaloga Menon. Drugi tok karakterističan je
za dijaloge srednjeg i poznog perioda, kao što su Gozba, Fedar, Država, a zatim i Fileb, Timaj. Zahvaljujući
tim spisima, postaje nam jasno da Platonova namera nije da bude agnostik, da
pokaže kako se opšti, vrednosni termini ne mogu objektivno definisati već
isključivo relativno primenjivati. Njegova je namera da pokaže kako se
njihova objektivna značenja ne mogu izraziti uobičajenim, ljudskim
sredstvima izražavanja. Ovladavanje pojmom zahteva izlazak iz čulnog u
nadčulni, transcendentni svet, koji prema fizičkoj stvarnosti stoji u
odnosu uzroka prema posledici. Pojam lepog
i pojam dobrog zauzimaju posebno
značajno mesto u Platonovim razmatranjima, budući da zajedno s pojmom
istine čine tri najviše
vrednosti grčke kulture. U ovom radu biće prikazani osnovni momenti
analize pojma lepote, a to će se postići, prevashodno, kroz
najznačajnija mesta iz dijaloga Hipija
Veći i Gozba.
II NEDEFINLJIVOST LEPOG
Dijalog Hipija Veći prvi je spis u istoriji
filozofije koji se eksplicitno bavi problemom definicije lepog, uspostavljajući tako distinkciju između
pojedinačno lepog i lepog uopšte, ili lepog po
sebi. Autentičnost ovog dijaloga, kao i njegovo
datiranje, mnogo su puta dovođeni u pitanje, no ipak je bezbedno reći
da je njegov autor Platon, i da pripada grupi ranih, sokratovskih dijaloga.
Sokratov suparnik je sofist Hipija, ismejan i prikazan kao
naivan, nedorastao sagovornik, kao velika neznalica. Nije to uvek slučaj: u dijalogu Protagora upravo je Sokrat prikazan kao
nedorastao sagovornik, koji čini sijaset logičkih grešaka. No,
sokratovska ironija, kao i Platonov duhovit postupak da u dijalogu Hipija Veći Sokratovo mišljenje
predstavlja kao mišljenje jedne nepoznate ličnosti, nisu toliko filozofski
relevantni i pre su tema za literarne kritičare.
Za našu temu značajno je da se u
ovom dijalogu navodi ukupno šest definicija lepog, koje sve bivaju
odbačene i oborene odgovarajućim protiv-primerima. Neki komentatori,
kao što je W.K.C. Guthrie, ovih šest definicija svode na četiri, dok ih Vladislav
Tatarkijevič svodi na samo dve. Bilo je i tendencija da se njihov broj
poveća na čak devet, ali samim čitanjem dijaloga nije teško
uvideti da njih ima šest, da su veoma jasno razgraničene, i
sistematično poređane. Prve tri definicije navodi Hipija. One
predstavljaju tipičan primer zamene
definicije za egzemplifikaciju. Na Sokratovo pitanje “Šta je lepota?“,
Hipija, umesto da navede jedan opšti iskaz kojim bi formulisao samu ideju
lepote, daje različite primere stvari koje su po njegovom mišljenju lepe.
Iako su sve Hipijine definicije izuzetno naivne, on postepeno uviđa šta
Sokrat od njega očekuje i zahteva. Stoga, od pojedinačno lepe stvari,
on napreduje ka stvarima koje su po oštem mišljenju lepe, da bi došao do
primera koji, kao što ćemo videti, imenuje čitav događaj, nešto
što se odvija u vremenu i ima trajanje. Ipak, pokazuje Sokrat, sve su to samo primeri. S druge strane, Sokratove
definicije su znatno kompleksnije i zadovoljavaju traženi kriterijum opštosti. Međutim,
iako neke od njih mogu biti delotvorne na opisnom nivou, one ne razotkrivaju
sam princip po kojem stvari jesu lepe ili ružne. Rasprava se završava bez
odgovora.
Kako bismo razumeli razloge na osnovu
kojih sve ponuđene definicije lepog bivaju odbačene, neophodno je da
ih izložimo na isti način i istim redom kojim one bivaju izložene u
dijalogu.
1) Lepo je lepa devojka. Ovo je najnaivnija
definicija. Sokratovo pitanje “Šta je lepota?“
Hipija razumeva kao pitanje “Šta je lepo?“ i zato navodi primer. No, kaže Sokrat,
i lonac je lep ukoliko je lepo napravljen i služi svojoj svrsi. U
poređenju s devojkom, lonac je ružan, ali je i
devojka ružna u poređenju s Bogovima (baš kao što je mudrac nalik majmunu
kad ga poredimo s Bogovima). Tu se javlja problem kriterijuma, jer merilo za procenjivanje lepote ne može biti neka
spoljašnja čulna odlika, ili opšte
mnjenje. Svaka stvar može se u određenim okolnostima pokazati lepom, ili ružnom.
2) Lepo je zlato. Sokrat zatim sugeriše da
lepota, ili lepo po sebi, jeste ono što sve druge stvari može učiniti lepim.
Po Hipijinom mišljenju to je zlato. Ali,
zašto onda Fidija nije Ateninu statuu načinio of zlata? Zato što je u tom
slučaju bilo prikladnije statuu načiniti od slonovače i kamena. Ovo
nas navodi na zaključak da lepo po sebi jeste ono što je najprikladnije
nekoj stvari. Hipija priznaje da, ako je tako, onda i drvena kašika može biti
lepša od zlatne, budući da bi ova druga svojom težinom razbila lonac (te
stoga nije prikladna).
3) Lep je dug i dostojanstven život. Hipija
sad dolazi na “sjajnu“ ideju da bi ono što je lepo uvek, za svakog i svugde,
mogao biti dug život ispunjen bogatstvom, zdravljem i čašću. Kao
protiv-primer Sokrat navodi život heroja, kojima se neuporedivo lepšim
čini život okončan u mladosti, a dug i ugodan život smatraju
kukavičkim. Ovaj Hipijin primer razlikuje se od prethodnih po tome što ne
imenuje jednu pojedinačnu stvar, već događaj koji se odvija u
vremenu (odatle i njegova pomisao da je došao do radikalno drugačijeg tipa
odgovora). Suočen s Sokratovim protiv-primerima, Hipija je prinuđen
da se povuče i odustane.
4) Lepota je sama prikladnost. Prvi
Sokratov pokušaj da pruži univerzalnu definiciju lepog deluje veoma ubedljivo. Lepota
bi mogla biti sama prikladnost, relacija u kojoj stoje dva prikladna čulna
predmeta. No, da li ta prikladnost stvari čini zaista lepim, ili samo
naizgled lepim? U prvom momentu, Hipija se prilklanja prvom stavu, dajući
primer odeće koja čak i ružnog čoveka može učiniti lepim.
Ali, tad bi lepota bila neka vrsta obmane. S druge strane, ako prikladnost
čini stvari istinski lepim, tad ne bi bilo moguće da se ono što je
zaista lepo nekome učini ružnim, kao npr. neki zakoni i običaji. Prikladnost
ili stvari čini zaista lepim, u kom slučaju ne može biti ono što ih
čini prividno lepim, ili ih čini prividno lepim, u kom slučaju
ne može biti lepo po sebi koje želimo da definišemo. Pošto se Hipija
odlučuje za drugu mogućnost, i ova definicija biva odbačena.
5) Lepo je ono što je korisno. Običaj
je da se za ono što je korisno kaže
da je lepo. Korisnost se zasniva na moći,
pa je stoga moć lepa, a nemoć ružna. Međutim, moć
često biva zloupotrebljena, što znači da je lepa samo ona moć
koja služi dobru. Lepo bi tad bilo probitačno, dobrobitno. Ali,
probitačno je ono što uzrokuje dobro, a uzrok i posledica ne mogu biti
isto. Ako je probitačno lepo, ono ne može biti dobro, niti dobro može biti
lepo.
6) Lepo je ono što je prijatno putem sluha i
vida. U vezi s ovom definicijom nameće se nekoliko problema. Prvo, šta
je s ostalim čulima (jelo, piće, ljubavne naslade)? Drugo, ako prihvatimo
da je lepo ono što je prijatno i putem sluha i putem vida zajedno, tad ne sledi
da je lepo ono što je prijatno samo putem sluha, ili samo putem vida.
Takođe, ako je lepo ono što je prijatno samo putem sluha, i ako je lepo
ono što je prijatno samo putem vida, tad ne sledi da je lepo ono što je
prijatno i putem sluha i pitem vida. Ovo se razjašnjava analogijom sa sumama brojeva
(par-nepar, racionalno-iracionalno).
Očigledno, Platon je bio više nego
svestan da dugotrajan opstanak jednih te istih vrednosti unutar neke
kulturno-jezičke zajednice može proizvesti privid njihove objektivnosti,
baš kao što neprekidno ponavljanje jednog te istog fenomena proizvodi utisak
stabilnosti. Hipijini primeri imenuju neke od stvari koje bi tipičan
grčki čovek toga doba naveo kao uvek, za svakog i svugde lepe. Hipija
govori u ime grčkog naroda. Sokrat je tu, kao i obično, da
sagovornika izbavi iz zabluda. Nemogućnost da se lepota verbalno ili
sadržinski definiše otvara put transcendentnoj teoriji lepote, u kojoj lepo
postaje ideja, ono što je uzrok svih
pojedinačno lepih stvari, ono što je neuslovljeno i apsolutno lepo. U
Hipiji Većem saznajemo šta lepota nije.
Da bi smo saznali šta ona - za Platona - jeste,
moramo se okrenuti dijalozima srednjeg i poznog perioda.
III TRANSCENDENTNOST
LEPOG
Nagoveštaji
teorije ideja (trebalo bi napomenuti
da sam Platon nikad nije upotrebljavao ovaj izraz) mogu se pronaći
već u ranim, aporetičnim dijalozima. Na primer, u pomenutom
dijalogu Eutifron nailazimo na prvu
upotrebu pojma eidos u njegovom “platonskom“ značenju. Sokrat govori:
Sećaš li se da te nisam
pitao da mi navedeš jedan ili dva od mnogo pobožnih činova, već za
samu formu po kojoj su svi pobožni činovi pobožni. Jer ti si rekao,
čini mi se, da su po jednoj ideji,
jednom obliku, bezbožni činovi bezbožni, a pobožni pobožni. Zar se ne
sećaš? Poduči me koja je to ideja, tako da kad uperim pogled na nju
koristeći je kao paradigmu, uzor, mogu nazvati pobožnim bilo koji tvoj
čin, ili bilo čiji drugi koji je iste vrste, a ne nazvati pobožnim
onaj koji to nije. (Eutifron, 6d-e)
Univerzalna
definicija je, prema tome, korelativna ideji.
Međutim, ovo mesto ukazuje nam samo na to da je ideja ono jedinstveno u
mnoštvu, da je ona poput univerzalne mere kojom procenjujemo potencijalni bezbroj
pojedinačnih stvari, slučajeva. O logičkom, epistemološkom i
ontološkom statusu ideja mi i dalje ne znamo ništa. Proći će mnogo
stranica dok čitalac ne naiđe na - slobodno možemo reći - slavne
odeljke Gozbe, u kojima
proročica Diotima Sokratu razotkriva prirodu ideje lepog.
Prvo, saznajemo da se do ideje lepog
duša uzdiže u nekoliko koraka. Najpre, ona lepotu prepoznaje u lepim telima,
usled čega se u njoj rađaju lepe misli. Zatim, duša shvata srodnost
svih tela i vezuje se za telesnu lepotu uopšte. Na sledećem koraku, ona
prepoznaje lepe duše, i u toj se lepoti rađaju velika prijateljstva. Ovo
vodi prepoznavanju lepote u običajima, zakonima, raznim vrstama poslova.
Peti stepen uspona podrazumeva otkrivanje lepote u naukama, u naučnim
saznanjima, ne bi li najzad duša dospela do najvišeg nivoa, prepoznajući
lepotu u mudrosti, spoznajući vrhunsko lepo i dobro, tj. lepo i dobro po sebi. Ovde do punog izražaja dolazi motiv
uzdizanja od pojedinačnog ka opštem, od čulnog ka nadčulnom.
Zatim, o samoj ideji lepog, Platon -
služeći se likom Diotime - govori na tako veličanstven način da
je najprikladnije citirati ga u potpunosti, i dopustiti mu da nam sopstvenim
rečima svoju viziju dočara:
Ko je, dakle, dovde
upućen u tajne ljubavi, posmatrajući lepote time redom i pravilom,
taj će, približujući se kraju ljubavnih tajni, najedared ugledati
nešto po svojoj prirodi čudesno lepo. To je baš ono, Sokrate, radi
čega su se i vršili svi pređašnji napori; nešto što je prvo,
večno i što niti postaje niti propada, niti se množi niti ga nestaje;
zatim, što nije s jedne strane lepo, a s druge ružno; ni danas lepo, a sutra
nije; ni prema ovome lepo, a prema onome ružno; ni ovde lepo, a onde ružno, kao
da je samo za jedne lepo, a za druge ružno. Još nešto: neće mu se ta
lepota pokazati kao kakvo lice, ni kao ruke, ni kao išta drugo što pripada
telu; a ni kako kakav govor, ni kao kakvo znanje; a ni kao nešto što je
sadržano u čemu drugom, bilo to u živu biću, ili u zemlji, ili na
nebu, ili u čemu drugom, nego kao nešto što je samo po sebi i sa sobom
jednovrsno i večno. Međutim, sve ostalo što je lepo učestvuje u
tome na ovakav nekakav način što to ostalo nastaje i nestaje, a ono niti
se išta povećava, niti se smanjuje, niti mu se išta inače dešava. Prema
tome, kad se ko, preko prave ljubavi prema dečacima, uspinje od ovih
stvari na zemlji i kad počne da sagleda onu pralepotu, mogao bi gotovo
dospeti do cilja. Pravi put, naime, kojim čovek ide k tajnama ljubavi ili
kojim ga drugi vodi jeste ovo: treba početi od mnogih pojedinih lepota i
uvek se uspinjati radi one pralepote, kao da se hodi po stepenicama, od jednoga
tela dvema telima, i od ova dva svima lepim telima, i od lepih tela lepim
poslovima, i od lepih poslova lepim saznanjima, i od saznanja dospeti najzad do
onga saznanja koje nije saznanje ni o čemu drugom do o samoj onoj
pralepoti, da se naposletku tako upozna suština lepote.
Ako je ko dospeo do ovoga stepena
života, dragi Sokrate, reče gošća iz Mantineje, onda mu, ako igde
drugde vredi živeti kad posmatra lepotu po sebi. Ako nju jedared ugledaš,
nećeš je upoređivati sa zlatom i lepom haljinom, ili sa lepim
dečacima i mladićima, koji ti, kad ih gledaš, pamet zanesu, pa si
spreman i ti i mnogi drugi, kad gledate ljubimce i vazda s njima boravite, da i
ne pijete i da ne jedete, ako se to ikako može, nego samo da ih gledate i
zajedno s njima budete. Šta bismo tek onda imali misliti kad bi ko mogao
postići to da vidi lepotu po sebi, jasnu kao sunce, čistu,
nepomešanu, ne ispunjenu ljudskom ploti i bojama i mnogim drugim smrtnim
tricama i kučinama, nego kad bi mogao da sagleda samu božansku lepotu u
jedinoj njenoj prilici? Zar misliš, reče, da bi neznatan život bio onome
čoveku koji onamo gleda i ono posmatra onim čime treba i s njime
saobraća? Ili zar nemaš na umu da će on, gledajući lepotu okom
kojim se ona može gledati, samo tu uspeti da ne rađa senke vrline, jer se
senke ne dodeva, nego pravu vrlinu, jer se prave vrline dodeva? A ko je rodio
pravu vrlinu i othranio je, tome pada u deo da bogu postane mio, i ako ikome
drugome čoveku pada u deo da bude besmrtan, to pada njemu. (Gozba, 210e-212a)
Ideji lepog pripisani su atributi nepromenljivosti,
bezvremenosti, univerzalnosti, transcendentnosti. Ona je logički, i u
svakom drugom smislu, nezavisna od čulnih, propadljivih (tj.
kontingentnih) stvari. Ona je neuslovljena. Štaviše, ideja lepog stoji prema
čulnim stvarima u onom odnosu u kojem stoji uzrok prema posledici. Ona je
mnogo više od jednog univerzalnog estetskog merila – ona poseduje ontološku
dimenziju, budući da se nalazi na najvišem stupnju hijerarhije
bivstvujućeg. Kasnije, u dijalogu Država,
Platon će na sličan način govoriti o ideji dobra. Lepo i dobro
jesu (relativni) termini koji provociraju ljudski intelekt, navode nas da
postavimo pitanja kao npr. “Postoji li stvar koja je uvek, svugde i za svakog bezuslovno lepa?“. Da bismo došli do
odgovora na takvo pitanje, moramo se otisnuti u sferu metafizičkog. Iz
ovih razmatranja, jasno je da za Platona ideja lepog nije definljiva na isti
način na koji su definljivi empirički pojmovi, ali jeste nešto
određeno, saznatljivo, pojmljivo i univerzalno. Reč je o drugačijoj
vrsti saznanja.
IV
ZAKLJUČAK
Videli
smo da (verbalna) nedefinljivost lepog Platonu nije poslužila kao povod za
skepticizam, ili agnosticizam, već pre kao odskočna daska za dalja
istraživanja. Sledi nauk da se filozof,
odgovarajući na najviša pitanja o lepom, dobru i istini, mora otisnuti
dalje od neposredno datog čulnog sveta, u svet ideja. Ovaj stav dao je povoda
mnogim komentatorima da Platona optuže za tzv. “teoriju o dva sveta“, prema
kojoj bi postojale dve potpuno nezavisne vrste entiteta: čulnih, koji obuhvataju
pojedinačne stvari, i inteligibilnih, koji obuhvataju opštosti, ideje.
Stiče se utisak da ideje egzistiraju u potpuno odvojenom svetu, koji je i
svugde i nigde, te njihova relacija prema čulnim stvarima - čiji su
uzrok i paradigma - ostaje sasvim nerazjašnjena. Ono što dodatno komplikuje
Platonovu teoriju jeste to što ideje nisu puke mentalne konstrukcije, već
objektivno postojeći, realni entiteti. Čak se insistira na tome da
ideje poseduju najviše realnosti, više od svake čulno opažljive stvari. Ipak,
nerazumno je tvrditi da je Platon svim tim filozofskim “manevrima“ želeo da
uspostavi egzistenciju jednog transcendentog, odvojenog sveta ideja. Njegova je
zamisao da upravo postulirajući ideje, ili forme, iskustvo zasnuje na
čvrstoj i nepromenljivoj osnovi, da na taj način ponudi adekvatno
objašnjenje sveta fenomena. U tom smislu, i ideja lepog ima (između
ostalog) eksplanatornu funkciju. Ideja
lepog nije ljudski izum, ona je uslov
mogućnosti bilo kakvog estetskog suda. Zahvaljujući ideji lepog, mi smo u stanju da
pojedinačne stvari procenjujemo kao lepe, ili kao ružne.
Sliku o Platonovoj teoriji lepote
dodatno menjaju i produbljuju neki od poznih dijaloga. Na prvom mestu, to je Timaj - jedini uz Državu u kojem Platon iznosi svoja pozitivina učenja, i koji
se ne završava aporetično. Tu se detaljno izlažu pitagorejska kosmologija
i fizika, u kojim centralno mesto zauzimaju koncepti razmere, proporcije,
simetrije, harmonije, i sl. Lepim po sebi smatraju se oni geometrijski oblici
koji stupajući u međusobne relacije proizvode čulni, promenljivi
svet. Iako Platon to nigde ne kaže eksplicitno, moguće je spekulisati da
ideja lepog predstavlja jednu od univerzalnih relacija, geometrijski entitet
odgovoran za nastanak pojava i stvari s kakvim se susrećemo u iskustvu. U
tom slučaju, svaki prigovor za “teoriju o dva sveta“ ili “udvajanje
stvarnosti“ bio bi ništavan, a ideja lepog mogla bi biti shvaćena kao nešto što nikad nije i ne može biti
neposredno opaženo, ali konstituiše opažanje. Ideja lepog mogla bi biti
vizualizovana i slikom prikazana, pa samim tim saznatljiva na jedan konkretan,
određen način. Pa ipak, hermetičan, alegoričan,
poetsko-mitološki način Platonovog izražavanja ne dopušta nam da bilo šta
sa sigurnošću tvrdimo.
BIBLIOGRAFIJA
Guthrie, W. K. C: A History of Greek Philosophy, Vols. 4-5;
Hamilton,
Edith and Cairns, Huntington (ed.): The
Collected Dialogues of Plato;
Princeton, New Jersey, Princeton University Press, 1989.
Kraut,
Richard (ed.): The Cambridge Companion to
Plato;
Platon: Dela (Ijon, Gozba, Fedar,
Odbrana Sokratova, Kriton, Fedon);
Beograd, Dereta, 2002.
Platon: Dijalozi; Beograd,
Grafos, 1982.
Platon:
Država; Beograd, BIGZ, 1993.
Platon: Timaj; Beograd, Mladost,
1981.
Tatarkjevič, Vladislav: Istorija
šest pojmova; Beograd, Nolit, 1976.
Tatarkiewicz, Wladyslaw: History of aesthetics, Vol. 1, Ancient aesthetics;
The Hague, Mouton, 1970.
Taylor, A. E: Plato, The man and his
work; London, Methuen & Co Ltd, 1966.
Zurovac, Mirko: Tri lica lepote; Beograd,
Službeni glasnik, 2005.