“O osnovu
razlikovanja svih predmeta uopšte
na fenomene i noumene“
Treći glavni deo Analitike osnovnih
stavova (KČU)
© 2009
Aleksandar Kandić
Distinkcija
između pojave i stvari po sebi, tj. fenomena i noumena,
prema kantovskoj terminologiji, predstavlja jednu od najznačajnijih u
filozofiji i nauci: pojavljuje se u svim onim sistemima koji pretenduju da
iskustvo objasne i zasnuju na sigurnim temeljima a ne samo da ga opišu. Još od
pitagorejsko-platonske potrage za matematičkim idelom, ili antičke teorije o
atomima (setimo se samo čuvene Demokritove izreke – po ustrojstvu
smrtnika boja, ukus, miris, uistinu, atomi
i praznina[1]),
pa sve do nastanka savremenih naučnih teorija, kao što je kvantna,
relativistička, ili teorija struna, čovek, u nastojanju da shvati iskustvo, postulira neopažljive,
apstraktne entitete. Tako će, na primer, fizičarima biti
plauzibilnije da govore o brojnim interferencijama talasa, ili o razlikama
između brzina kojim osciluju okom nevidljive čestice, negoli o
bojama, oblicima, tj. bilo čemu što nam čula neposredno prikazuju. U
nauci mora doći do idealizacije stvarnosti,
i u tome se sastoji čitava problematika: koliko će naš ideal dobro
korespondirati sa stvarnošću.
Shodno
tome, i Kant je, poput svih prominentnih filozofa, osetio potrebu da na ovu
temu nešto kaže. On to čini kratko, jasno, i odsečno, u trećem
glavnom delu Analitike osnovnih stavova Kritike
čistog uma (KČU).
Na
samom početku ovog odeljka, Kant hoće da razgraniči empiričku od transcendentalne upotrebe pojmova:
Ako mi iz
ovih kritičkih ispitivanja ne naučimo ništa više osim onoga što bismo
u empiričkoj upotrebi razuma i bez tako suptilnog istraživanja sami od
sebe izvršili, onda izgleda da korist koja se otuda ima nije vredna uloženih
napora i priprema. ... Ali ipak ima jedna dobit koju može da shvati i za koju
može da se zadobije i najtromiji i najmrzovoljniji početnik u takvim
transcendentalnim istraživanjima, a to je ova: da razum koji se bavi samo
svojom empiričkom upotrebom i koji ne razmišlja o izvorima svoga
sopstvenog saznanja može zaista vrlo dobro da napreduje, ali jedno ne može da
izdejstvuje, naime da samom sebi odredi granice svoje upotrebe i da zna šta se
nalazi izvan njegove cele oblasti, a šta u njoj; jer toga radi potrebna su ona
duboka ispitivanja koja smo mi otpočeli. (KČU, str. 175)
Podsetimo, već u uvodu KČU, Kant naznačava da pod
pojmom transcendentalnog podrazumeva
svako saznanje koje se ne bavi predmetima, već našim saznanjem predmeta
ukoliko bi ono trebalo da je moguće a
priori[2].
Ovo znači da transcendentalni pristup ne ispituje predmete kao predmete,
već uslove koji moraju biti ispunjeni da bi nam oni u iskustvu bili dati,
tj. uslove mogućnosti bilo kakvog
iskustva. Dalje, čitamo:
Transcendentalna
upotreba nekog pojma ma u kome osnovnom stavu jeste ovo: kad se on primeni na
stvari uopšte i po sebi, a njegova empirička upotreba je: kad se primenjuje
samo na pojave, to jest predmete
jednog mogućeg iskustva. Da je
pak uopšte moguća samo empirička upotreba vidi se iz ovoga. Za svaki
pojam potrebna je, prvo: logička forma nekog pojma (mišljenja) uopšte, i
zatim, drugo: takođe mogućnost da mu se dade neki predmet na koji se
on odnosi. Bez predmeta pojam nema
smisla i potpuno je prazan po sadržini, iako može pritom sadržati logičku
funkciju kojom iz eventualno datih činjenica može da načini neki
pojam. (KČU, str. 176 – masna
slova A.K.)
Kako
bismo u što većoj meri rasvetlili ovaj Kantov stav, uočićemo tri
grupe pojmova, i istaknuti njihove međusobne razlike:
·
empirički pojmovi (stolica, čovek, zvezda...)
·
matematički pojmovi (krug, kvadrat,
jednakostranični trougao...)
·
apstraktni pojmovi (apriorna forma opažanja,
transcendentalno jedinstvo apercepcije, struktura molekula vode, Bog...)
U ovom kontekstu,
empirički pojmovi jesu najmanje problematični budući da nam nije
teško da pod njih podvedemo određeni predmet tj. objekat iskustva. Znamo
šta da uz njih zamislimo, i na šta da pokažemo. Kant, zatim, zapaža da pojmovi
matematike, premda postoje u duhu a
priori, uvek bivaju dati putem opažaja: svi pojmovi, ma kako bili
mogući a priori, ipak se
primenjuju na empiričke opažaje, tj. na objekte mogućeg iskustva. Tako
se zahteva da se i "jedan apstraktan pojam
učini čulnim, da se njemu
odgovarajući objekt pokaže u opažanju", jer bi bez toga pojam ostao bez
smisla, ili bez značenja. Iako pojam može biti a priori proizveden, njegova upotreba uvek mora biti empirička, jer samo tad, on, za
nas, ima smisao i značenje[3].
Kant, takođe, primećuje da pojmove kao što su mogućnost,
egzistencija, ili nužnost, još niko nije uspeo da objasni drugačije nego
pomoću očevidne tautologije, ako bi neko hteo da izvede njihove
definicije iz čistog razuma tj. a
priori. Da je moguće logičku
mogućnost pojma uzeti za transcendentalnu
mogućnost stvari, velika je zabluda[4].
Pored
predmeta na koji se određeni pojam odnosi, za Kanta je značajna i logička funkcija prema kojoj se taj
predmet podvodi pod dati pojam:
...radi primene nekog pojma potrebna je još funkcija moći
suđenja prema kojoj se jedan predmet subsumira (tj. podvodi) pod taj
pojam, to jest potreban je bar formalni uslov pod kojim nešto može da bude dato
u opažanju. Ako nema ovog uslova moći suđenja (šeme), onda otpada
svaka subsumacija, jer ništa nije dato što bi se pod taj pojam moglo
subsumirati. (KČU, str. 179)
Jer, prema Kantu,
mišljenje je radnja
koja postavlja dati opažaj u odnos prema nekom predmetu. Ako forma ovog opažaja
nije data ni na koji način, onda je predmet prosto transcendentalan, i
pojam razuma ne može se upotrebiti drukčije osim u transcendentalnom smislu,
naime kao jedinstvo mišljenja neke raznovrsnosti uopšte. (KČU, str. 179)
Kako bi podvođenje
predmeta pod određeni pojam uopšte bilo mogućno, neophodno je da
postoji matrica mišljenja, shema
prema kojoj razum objekte iskustva dovodi u odnos, relaciju. Čisto
transcendentalna upotreba razuma nije upotreba u kojoj se nešto saznaje, što znači da u tom
slučaju nema nikakvog predmeta koji bi se bar po formi mogao odrediti. Premda
čiste kategorije razuma imaju transcendentalno
značenje, one se nikako ne mogu i upotrebiti trenscendentalno, s
obzirom da transcendentalnoj upotrebi nedostaju formalni uslovi subsumacije ma
koga datog predmeta pod ovakve pojmove[5].
U ovom momentu, najvažnije je
istaći da Kantova namera nikad nije da ospori postojanje ”stvari po sebi”
tj. transcendentalnog objekta,
već samo da pokaže da on ne može
biti predmet ljudskog saznanja[6].
Kant je, inače, bio agnostik, i smatrao je da se na najviša pitanja,
pitanja o Bogu, svetu, ili duši, ne može dati odgovor a da se ne uđe u
protivrečnost sa samim sobom. Argumentacija koju daje unutar ovog odeljka,
jednostavnija je i nešto drugačije zasnovana. On naprosto tvrdi da o
”stvari po sebi”, noumenalnoj stvarnosti, ništa ne možemo znati zato što nam
ona nikad nije data u opažanju, kao jedan poseban objekat iskustva. Čiste
kategorije čulnosti i razuma nemaju nikakav sadržaj dok se ne primene na
iskustvo. Pa čak i da je takvo znanje mogućno - znanje ”stvari po
sebi” - ono ne bi bilo demonstrativno, asertoričko, što znači da
subjekt koji takvo znanje poseduje ne bio bio u stanju da ga pred drugim
subjektima opravda i dokaže:
Prema tome,
neka on pokuša sa nekim sintetičnim i tobož transcendentalnim stavom, kao:
sve što jeste postoji kao supstancija ili kao neka odredba koja njoj pripada;
sve što je slučajno postoji kao posledica neke druge stvari, naime svoga
uzroka itd. Sad pitam ja: odakle on hoće da uzme ove sintetične
osnovne stavove, pošto pojmovi ne treba da važe u odnosu na moguće
iskustvo, već o stvarima po sebi (noumena)? Gde je ove ono treće što
je uvek potrebno za jedan sintetični stav da bi se u njemu spojili jedan s
drugim pojmovi koji nemaju nikakve logičke (analitičke) srodnosti? Taj
nikada neće moći da dokaže svoj stav, i, nešto više, on neće
moći ni da opravda mogućnost takvog jednog čistog tvrđenja,
a da se ne obazre na empiričku upotrebu razuma i time se potpuno ne
odrekne čistog i nečulnog suda. (KČU,
str. 184)
Neophodno je da razjasnimo još
nekoliko stvari vezanih za Kantovu, rekao bih, dosta složenu terminologiju. Za
Kanta, fenomen i pojava nisu isto[7].
Fenomen je, u stvari, ono što nam se pojavljuje, ono čiju pojavu vidimo. Nama
su u opažanju uvek data lica fizičkih objekata, na primer, opažamo samo
jednu stranu nekog predmeta, ali nam je jasno da taj opažaj nije
dvodimenzionalna slika, već potiče od trodimenzionalnog objekta kojeg
svi posmatrači opažaju na različit način, iz svog ugla
posmatranja. Pa iako svi određen predmet opažamo na različit
način, mi smo saglasni da je u pitanju jedan te isti predmet. Po Kantovom
mišljenju, pojam ”pojave” nužno proizvodi pojam ”stvari
po sebi”, kao nečega što je nosilac pojave, ali tu ”stvar po sebi” ne bi
trebalo shvatiti kao nekakvu neodređenu, transcendentalnu stvarnost, kao noumenon, već kao fenomen: dakle, čulni, fizički
objekat koji aficirajući naša čula proizvodi predstavu u našem duhu.
Noumenon, pak, Kant razumeva
na dva načina[8].
U negativnom smislu, to je malopre pomenuta neodređena, nepoznata stvar
koja čini osnov svih čulnih stvari. U pozitivnom smislu, noumenon je
inteligibilni objekat, dakle, objekat čistog razumskog saznanja
(pročišćenog od svake čulnosti). Jer, racionalisti, na prvom
mestu Lajbnic, smatrali su da je takvo razumsko saznanje moguće.
Međutim, Kantu se to nije nimalo dopadalo, iz razloga koje navodi i
ponavlja duž čitavog ovog odeljka, a to je da razum, i čiste
kategorije razuma, uzete same za sebe nemaju nikakvo određenje, nikakav
predmet nezavistan od iskustvenih podataka koje obrađuju. Zato on odbacuje
pozitivno značenje noumenona, i njegovo negativno značenje, kao
nepoznate, nesaznatljive ”stvari po sebi”, razumeva u vidu graničnog pojma[9].
Njegova je funkcija da nam ukaže na to da postoje granice ljudskog saznanja,
koje se odvija, po Kantovom mišljenju, isključivo na planu fenomena i
pojava. Ipak, on ostavlja mogućnost da postoje bića koja su sposobna
za transcendentalno saznanje:
Pošto sad
takvo jedno opažanje, naime intelektualno opažanje, leži posve izvan naše
moći saznanja, to i upotreba kategorija nipošto ne može da izađe
izvan granica predmeta iskustva; i čulnim bićima odgovaraju zaista
intelektualna bića i možda postoje
intelektualna bića sa kojima naša moć opažanja nema apsolutno nikakve
veze, ali naši pojmovi razuma kao prosto misaone forme za naše čulno
opažanje ne dospevaju ni najmanje do njih; prema tome ono što mi zovemo
noumenon mora se shvatiti samo kao noumenon u negativnom smislu. (KČU,
str. 182 – kurziv A.K.)
Saznanje, prema tome, Kant
vidi kao saradnju razuma i čulnosti,
i u vezi s tim kaže:
Razum i
čulnost mogu kod nas da odrede predmete samo u zajednici. Ako ih odvojimo,
onda imamo opažaje bez pojmova ili pojmove bez opažaja; u oba slučaja pak
imamo predstave koje ne možemo primeniti ni na kakav određeni predmet.” (KČU, str. 184)
Ovo je, u osnovi, bila i Platonova zamisao, često
pogrešno shvaćena. Uloga razuma nije da izmišlja nadčulne entitete,
već da iz iskustva, iz čulnog opažanja, apstrahuje određene
relacije, određene konstante koje čine nepromenljivu osnovu tog
iskustva. To su, dakle, stvari koje nisu neposredno
opažene, ali konstituišu opažanje.
LITERATURA
Diels, Hermann: Predsokratovci,
sv. 1-2;
Kant, Imanuel: Kritika čistog uma, Beograd, Dereta, 2003.
Paton, H. J: Kant's
Metaphysic of Experience, vols. 1-2; London, George Allen & Unwin Ltd,
1970.
Paul Guyer (ur.): The Cambridge Companion to Kant; Cambridge, Cambridge University Press,
1992.
Platon: Država;
Beograd, BIGZ, 1993.