"2012"

 

© 2009 Aleksandar Kandić

 

Godina proizvodnje: 2009.

Zemlja: SAD / Kanada

Režija: Roland Emerih

Uloge: Džon Kjuzak, Čuitel Edžiofor, Amanda Pit, Tendi Njutn, Oliver Plat, Tom Mekarti, Vudi Harelson, Deni Glaver

Žanr: SF / akcija

IMDb: http://www.imdb.com/title/tt1190080/

RT: http://www.rottentomatoes.com/m/2012/

Ocena: 4/10

 

 “2012” je još jedno preskupo (prijavljeni budžet oko 200 miliona dolara), predugo (sa odjavnom špicom, 158 minuta) i pseudonaučno (budući da se sastoji iz hrpe izmišljotina predstavljenih u formi relevantnog naučnog otkrića), ostvarenje nemačkog reditelja Rolanda Emeriha. Nakon blockbuster-a poput Univerzalnog vojnika, Zvezdane kapije, Godzile, ili Dana posle sutra, koji su svi, doduše u opadajućem nivou, ipak odisali jednim specifičnim avanturističkim šarmom i dopadljivom estetikom, Emerih se ovog puta okreće trenutno najpopularnijem scenariju katastrofe: takozvanom majanskom proročanstvu, utemeljenom na tumačenju majanskog kalendara koji se, eto, završava baš 21. odnosno 23. decembra 2012. godine. Najvažniji na spisku od preko 200 datuma za koje se predviđa kraj sveta” - od kojih je većina već istekla - ovaj pruža dobru priliku filmskim producentima da zarade novac, a Emerihu da pokaže koliko uverljivu ”katastrofu” ume da napravi. Pa makar to vodilo nastajanju samoubilačkih kultova čiji pripadnici ne žele da dožive tragediju zvanu 2012, ili, pak, nekakvom bodrijarovskom scenariju u kojem simulacija postaje stvarnost.

Srećom, ni producenti, a ni reditelj ne uspevaju da do kraja ostvare svoje namere. Zanimljivo je da je za 5 nedelja prikazivanja u SAD, film zaradio svega 156 miliona dolara. Pretpostavljamo da je glavni uzrok tome sam pristup scenarista (Emerih i Klozer), koji su se odlučili da jednu potencijalno uzbudljivu, misterioznu priču o majanskoj istoriji, majanskoj astronomiji i njihovoj povezanosti sa modernom naukom i ezoterijom - kao što je, na primer, istraživanje Terensa MekKene koji je potpuno nezavisno od Maja došao do veoma sličnih datuma i okarakterisao ih značajnim prekretnicama u ljudskoj istoriji, pritom ih ne povezujući toliko sa mogućnošću kraja sveta koliko sa mogućnošću preobražaja ljudske svesti, naše percepcije realnosti i naučnih shvatanja - pretvore u najobičniji kolaž za-ne-poverovati specijalnih efekata i relativno nezanimljivih scena između... Poznavaoci i sledbenici majanskog proročanstva reprezentovani su kroz lik Čarlija Frosta (glumi ga Vudi Harelson), stereotipnog new age zaluđenika koji tek jednom ili dvaput pominje Maje i njihovo učenje (pored sijaset teorija zavere, odnosno tajni koje svetski moćnici skrivaju od ljudi). Naglasimo da čak ni vremenski okvir nije ispoštovan, budući da se radnja filma odvija u leto, a ne u zimu, tj. decembar, kako bi bilo očekivano. Bez sumnje, ovo je veliko razočaranje za sve one koji su u bioskope bili privučeni naslovom filma. Koliko god majansko proročanstvo pripadalo pseudonauci, ono ipak privlači veliki broj edukovanih istraživača, a oni, verujemo, glasom uzvikuju: ukoliko je proročanstvo tačno i svet prestane da postoji 2012, barem se više neće praviti ovakvi filmovi. “2012“ je barem mogla biti više nalik “Indijani Džounsu“, a manje rušilačkim spektaklima reditelja Majkla Beja.

Zaplet je veoma predvidljiv, šablonski za ovakvu vrstu filmova. Na samom početku, dr Edrijan Helmsli (Čuitel Edžiofor) nam “servira“ jednu lošu mešavinu geologije, fizike i astronomije, na osnovu koje dolazi do predikcije o tektonskim poremećajima velikih razmera. Predsednik SAD (Deni Glover) je odmah obavešten, i otpočinju pripreme za spasilačku misiju, ali u strogoj tajnosti. Otprilike, nakon prve trećine filma, možemo slobodno da isključimo mozak i “uživamo“ u pretencioznim, grandioznim scenama katastrofe, začinjenim jeftinim humorom i neubedljivom glumom. Jedan od najvećih problema “2012“ je to što u prvi plan pokušava da uvede previše likova: na jednoj strani pratimo naučnika Edrijana Helmslija i njegov odnos s političkim liderima, sa ocem, kolegama, sa lepom predsednikovom ćerkom (Tendi Njutn), dok na drugoj strani pratimo sudbinu neuspešnog pisca Džeksona Kurtisa (Džon Kjuzak), njegove razvedene supruge (Amanda Pit), njihovo dvoje dece, i, razume se, njenog novog saputnika Gordona (Tom Mekarti). Povrh toga, dodajmo i jednog ruskog milijardera, njegovu ljubavnicu, njegovih dvoje dece, njegovog vozača, pilota i telohranitelja (da budem iskren, najviše me je pogodila Sašina smrt – bio je tako lep, sposoban i šarmantan, a reditelj ga je “ubio“), zatim dodajmo jednu tibetansku porodicu, i već pomenutog Čarlija kojeg je Vudi Harelson odglumio na, ipak, veoma dopadljiv način - i imamo potpunu zbrku u kojoj niko ne može doći do izražaja! Kjuzak naprosto ne funkcioniše u ulozi heroja, deluje suviše usporeno i apatično. Odabir glumaca nije baš najsrećniji, i možemo pretpostaviti da su uloge prevashodno prihvatili iz finansijskih razloga. Sigurno im je bilo jasno da neće glumiti u novoj “Kazablanki“.

         Glavni Emerihov adut su, dakle, specijalni efekti. Gotovo sve moguće katastrofe su prikazane u “2012“: zemljotresi, vulkani, cunamiji, rušenje oblakodera, padovi aviona, itd. Ali umesto da po ko zna koji put gledamo uništenje Njujorka, ovog puta glavnu ulogu dobija Los Anđeles - pored Las Vegasa, Vatikana, Buenos Ajresa i Vašingtona, koji dobijaju veoma kratku minutažu. Pa ako nas nije briga za likove, i ako je radnja filma gotovo nebitna, za očekivati je da budemo počašćeni specijalnim efektima. Nažalost, i na tom planu Emerih je razočarao. Katastrofične scene poseduju isuviše repetitivnu strukturu, nisu dovoljno uzbudljive, a uz sve to su i u preteranoj meri nerealne. Aristotel kaže: umetnost bi trebalo da prikazuje ono što je moguće, ali malo verovatno, međutim, verovatnoća da se glavni likovi nađu u onakvim situacijama, da u poslednjim milisekundama izbegavaju rušenje tla, da ostanu nepogođeni vatrenim loptama koje na sve strane padaju s neba prilikom gigantske eksplozije vulkana u Jeloustonu, sve je to toliko malo verovatno da zahteva potpuno isključenje mozga, zdravog razuma i logike. Reditelj očekuje previše od publike, i postiže kontra-efekat – umesto da pred takvim scenama osećamo strahopoštovanje i divljenje nad silama prirode, sve više i više počinjemo da se... smejemo.

         Glavni nedostatak “2012“ ne predstavlja, donekle, promašena tema, slab zaplet i glumačka postava, ili nedovoljno dobri vizualni efekti, već na prvom mestu veoma nezadovoljavajuća moralna dimenzija priče, koja izaziva osećaj neverice, praznine i bola u stomaku. Ipak, jedno epsko ostvarenje o kraju sveta i njegovom novom početku, o Nojevoj barci i spasenju kako ljudske, tako i mnogih životinjskih vrsta, moglo bi da pošalje makar malo više idealističku poruku, bez obzira koliko to sladunjavo delovalo. Umesto da smak sveta prežive debeli bogataši, korumpirani političari, i propali pisci koji nisu u stanju da porodicu održe na okupu (sva sreća da lik Džona Kjuzaka nije Henk Mudi iz serije “Kalifornikejšn“), Emerih je mogao da uputi jednu naivnu, ali optimističnu i moralno plauzibilnu poruku da će biti spaseni najbolji i najčovečniji među nama. To bi akcenat premestilo s preterano nerealnih akcionih scena i brutalno realističnog, gotovo nehumanog raspleta među ljudskom vrstom, na slavljenje ljudskih ideala, čineći film bajkovitim i znatno prijatnijim za gledanje.